Islamski centar s džamijom u Osijeku, građevina in spe, projekt arhitektonskog ureda PROARH Davora Matekovića, svojom arhetipskom formom, gotovo klasičnom dispozicijom s inteligentnom transkripcijom tipoloških predložaka i nadasve profinjenim strukturiranjem ukupnog arhitektonskog ugođaja, navodi me na zamišljanje nekih od neispričanih Šeherzadinih priča, u islamskom umjetnošću bogato ilustriranom bibliofilskom izdanju iz kućne biblioteke, koje su me zaokupljale mnogih godina ranog djetinjstva. Vizualizacije ove arhitekture, jednako u fazama nastajanja i razrade, opetovano me daruju memorijskim impresijama: zaustavljenim odbljescima bosporskih voda na bojama fajanse, pritajenim žuborom u maurskim dvorištima Andaluzije, geometriziranom arabeskom koja prepletom šapuće Rubaie, plastičnom topologijom dine nabrane samunom, konačnom krivuljom oštrice janbije, zamrznutim odjekom strune s ouda Anuara Brahema…  Lakonskom promatraču ova bi atmosfera dostajala; introspektivnom pogledu ne može promaknuti četrnaest stoljeća nasljeđa jedne daleke, a opet tako bliske kulture – magije, ali i fatuma svijeta određenog Knjigom čija svetost ne podnosi ni prevođenje, svijeta prošlosti s kojim sada živimo. Stoga se u ovom projektu prepliću dvije priče o građenju: jedna iz davnine, druga iz blizine...